Pojednostavljeno rečeno, ljudski život je ulaganje. Pružena pomoć danas, podrazumijeva nadu da će ti sutra biti uzvraćena. Jednako je i s emocijama, blagonaklonost, ljubav,ako vam je tako draže, koju danas nekome pružimo, požrtvovnost i brižnost na koju nas ona navodi, trebala bi zadužiti tog nekog i ponukati ga da nam uzvrati kad nas snađu sivi dani.

E pa ne ide to tako u ovom cirkusu koji zovemo život.
Nepobitna je činjenica da postoje oni koji daju i oni koji primaju.

Postoje ljudi koji su vreće bez dna. Čitav život možeš u njih sipati a da nikad nisu potpuni ni siti Njihove potrebe su bezgranične. Praznina koju ti ljudi unutar sebe osjećaju je njihovo prokletstvo. Nije lako proživjeti vrijeme koje ti je dano s osjećajem nedostatnosti svega i buditi se svako jutro s nezatomljenom glađu. Život im postane svakodnevna kombinatorika kako osigurati dnevni izvor nužnog.

Druga vrsta su oni koji su univezalni davatelji. Daju i dijele oni iz različitih razloga. Neki to čine apsolutno nesvjesno, neki uspostavljaju onaj odnos davanja i potraživanja iz uvoda ovog posta.  Računica ovih ulagača iskazuje jasan gubitak.
Lako je prepoznati ovu kategoriju. U njihovim  60-ima šeću svijetom kao ispuhani baloni, depresivni i prepuni priča o nezahvanim supružnicima, suradnicima ili djeci.

 I nema miješanja ovih kategorija. Nije bitna životna dob, nije bitno niti realno stanje potreba i mogućnosti. Bitan je jedino mentalni sklop svake pojedine kategorije a taj je nepromjenjiv.

Možda zbog ovog postoji priča o strašnom sudu i nagradi ili kazni u  nekom životu nakon života.